U kojim su glavnim gradovima EU-a najamnine više od minimalnih plaća?

Stanovanje i režije najveća su kategorija troškova europskih kućanstava. Prema najnovijim podacima Eurostata, 23,6 posto potrošnje kućanstava u EU otpada na stanovanje, vodu, električnu energiju, plin i druga goriva. Najamnine čine posebno velik udio troškova u velikim gradovima.

Još važnije, najamnina predstavlja velik teret za radnike s minimalnim plaćama te u mnogim europskim prijestolnicama premašuje njihova mjesečna primanja.

U kojim glavnim gradovima najamnina premašuje bruto minimalnu plaću? I koliki dio minimalne plaće odlazi na najam u europskim prijestolnicama?

Prema analizi Europske konfederacije sindikata (ETUC), temeljenoj na podacima EU-a, prosječni trošak najma dvosobnog stana u glavnim gradovima većine država članica EU-a viši je od bruto minimalne plaće.

Samo u pet država EU-a koje imaju zakonski određenu minimalnu plaću mjesečna najamnina niža je od minimalca. No budući da se i Eurostatovi i ETUC-ovi podaci temelje na bruto minimalnim plaćama, stvarni teret za radnike vjerojatno je još veći kada se uzmu u obzir neto plaće.

Prag i Lisabon najteže pogođeni troškovima najma

Radnici s minimalnom plaćom u češkoj prijestolnici prolaze najgore. U Pragu prosječna najamnina iznosi 1.710 eura, dok je minimalna plaća u zemlji 924 eura. To znači da je za najam dvosobnog stana potrebno izdvojiti iznos jednak 185 posto minimalne plaće.

Lisabon je drugi s udjelom od 168 posto. U Portugalu bruto minimalna plaća, isplaćena kroz 14 godišnjih plaća, iznosi 1.073 eura, dok prosječna najamnina u glavnom gradu doseže 1.710 eura.

Udio bruto minimalne plaće potreban za najam prelazi 150 posto i u Budimpešti (159 posto), Bratislavi (158 posto), Sofiji (154 posto), Ateni (153 posto) i Rigi (151 posto). To znači da bi radnici s minimalcem morali potrošiti cijelu plaću na najam, a i dalje bi im trebalo više od polovice dodatne plaće kako bi ga podmirili.

Taj udio prelazi i 100 posto — što znači da ni bruto minimalna plaća nije dovoljna za pokrivanje najamnine — u Valletti (143 posto), Parizu (138 posto), Tallinnu (131 posto), Madridu (125 posto), Bukureštu (122 posto), Varšavi (117 posto), Dublinu (113 posto), Ljubljani (105 posto) i Vilniusu (105 posto).

Primjerice, u Parizu prosječna najamnina za dvosobni stan iznosi 2.523 eura, dok je minimalna plaća u Francuskoj 1.823 eura. U Madridu je omjer 1.721 euro prema 1.381 euru, piše Euronews.

Bruxelles i Berlin najbolji za radnike s minimalnom plaćom

S druge strane, Bruxelles se pokazao kao najbolji glavni grad EU-a za radnike s minimalcem kada je riječ o priuštivosti najma. Bruto minimalna plaća ondje pokriva 70 posto troška najamnine. Prosječna najamnina za dvosobni stan u Bruxellesu iznosi 1.476 eura, dok je minimalna plaća 2.112 eura.

Berlin je drugi najbolji sa 76 posto. Udio bruto minimalne plaće potreban za najam iznosi 85 posto u Nikoziji, 87 posto u Luxembourgu i 96 posto u Haagu.

"Visoki troškovi stanovanja i niske plaće guraju ljude u siromaštvo i vode gospodarstvo prema recesiji“, izjavila je glavna tajnica ETUC-a Esther Lynch.

Najam je pristupačniji na razini države nego u glavnim gradovima

U usporedbi s glavnim gradovima, nacionalni prosjeci izgledaju nešto bolje. U mnogim državama bruto minimalna plaća dovoljna je za pokrivanje najamnine. Ipak, najam i dalje uzima znatno veći udio prihoda od prosječnog udjela od 23,6 posto koji europska kućanstva troše na stanovanje i režije.

Među 16 država EU-a obuhvaćenih ovom ETUC-ovom usporedbom, udio bruto minimalne plaće potreban za najam kreće se od 33 posto u Poljskoj do 61 posto na Malti.

U Poljskoj bruto minimalna plaća iznosi 1.139 eura, dok je prosječna najamnina 376 eura. Francuska također stoji bolje, s omjerom 1.823 eura prema 695 eura. I Grčka može biti dobra opcija za radnike s minimalnom plaćom izvan Atene, s omjerom 1.027 eura prema 408 eura.

U Španjolskoj minimalna plaća iznosi 1.381 euro, dok je prosječna najamnina 660 eura.

Preporuke ETUC-a

ETUC poziva na niz mjera, uključujući:

– punu provedbu direktive o minimalnim plaćama u svim državama članicama EU-a, uključujući snažne akcijske planove za poticanje kolektivnog pregovaranja kako bi više radnika primalo pravednu plaću;

– uzimanje troškova stanovanja u obzir pri određivanju adekvatnosti minimalnih plaća;

– povećanje javnih ulaganja u socijalno stanovanje, uključujući korištenje europskih investicijskih instrumenata i reviziju pravila o državnim potporama.

Minimalne plaće u Europi 2026. godine znatno se razlikuju, kako nominalno tako i prema kupovnoj moći. Prema Eurostatu, oko 13 milijuna radnika u 21 državi EU-a prima minimalnu plaću ili manje od nje, a taj je udio posebno visok u pojedinim zemljama.